Ljubitelj ste razgledavanja kulturnih znamenitosti? Iako ćete ovdje nesumnjivo cijeniti blizinu Splita i Trogira, i sam Okrug nudi svoje jedinstvene sadržaje s kulturno-povijesnim predznakom. Pitoreskne okruške crkvice i ostaci nekadašnjih plemićkih prostora za ladanje pružit će Vam izniman doživljaj razgleda vrijedne baštine!
ZNAMENITOST IZ 6. STOLJEĆA KRIJE JOŠ STARIJU CRKVU.
Na samoj obali, u dnu zaljeva Saldun, nalazi se crkva u pučkom govoru preinačena u Sv. Tudor. Početak izgradnje može se smjestiti još u 6. stoljeće, kada se štovao kult sv. Teodora, mučenika i zaštitnika vojske cara Justinijana, kojemu su posvećivane mnoge crkve u Dalmaciji. Na grobišnoj kapeli smještenoj sjeverno od crkve zidana je jedna tranzena - kameni crkveni prozor, koja stilski pripada kasnoj antici.
Postojeća crkva je iz kasnijeg vremena, no tijekom arheoloških iskapanja otkriven je pod njom sloj neke starije crkve. U postojeći oltar su ugrađena dva ulomka mramorne oltarne ploče izvrsne klesarske obrade, bogato ukrašene pleterom. Kako oni sežu u rano srednjovjekovno razdoblje, od 9. do 11. stoljeća, u to razdoblje mogu se smjestiti i ostaci starije crkve. Poznato je iz povijesnih dokumenata da je tada crkva sv. Teodora bila bogato darivana - posjedovala je mnoge zemlje u trogirskom polju, pa se može zaključiti da je izvorno bila u cijelosti opremljena ovakvim raskošnim crkvenim namještajem.
Točna godina izgradnje postojeće crkve nije poznata. Kao pripadajuća crkva trogirskog kaptola koja je tada u vlasništvu imala jedan posjed i svoga upravitelja, spominje se 1439. godine. Vjerojatno je izgrađena početkom tog stoljeća, kada se otok Čiovo intenzivnije naseljava i kada nastaju prva otočka sela. Na osnovu stilskih obilježja pročelja, zaključuje se da je obnovljena početkom 17. stoljeća.
Crkva sv. Teodora služila je selu Okrugu Gornjem negdje do sredine 18. stoljeća kao župna crkva, i imala je nekoć svoju bratovštinu. Župa sv. Teodora prvi put je zabilježena 1579. godine. Prostor koji okružuje crkvu je od početka formiranja sela pa sve donedavno bio korišten kao groblje. U unutrašnjem zidu crkve, lijevo od vrata, uklesana je najstarija dosad poznata nadgrobna ploča s imenom pokojnika - izvjesnog Petra Užigovića (Pietro Uzigovic) i godinom 1580., uz koju su uklesani motika, čekić i kosir, koji opisuju djelatnost kojom se pokojnik za života bavio.
Na glavnom oltaru crkve izvješena je slika Bogorodice s djetetom, sv. Ivanom Krstiteljem, bl. Ivanom Trogirskim, zaštitnikom Trogira, i sv. Teodorom, djelom nepoznatog majstora iz 18. stoljeća. Sveti Teodor, obučen u vojnu opremu, prikazan je na konju kako ubija zmaja, a pod njim je veduta Trogira i otoka Čiova u pozadini. Na bočnom oltaru postavljena je slika Krštenja Kristova, djelo venecijanskog slikara Giovannia Francesca Fedrigazzia s početka 18. stoljeća.
OD MALE ZAVJETNE KAPELE DO DANAŠNJE ŽUPNE CRKVE.
Crkva sv. Karla Boromejskog smještena je u Okrugu Gornjem, nasuprot jezgre starog sela, sjeverno od puta koji je nekoć bio glavna komunikacija između Okruga i Trogira. Prvi spomen o crkvi nalazi se u zapisima trogirskog biskupa iz 1640., koji je zapisao da je „bila sagrađena posljednjih godina“. U istom stoljeću crkvu spominje i trogirski povjesničar Pavao Andreis; piše da se nalazi u selu Maravići, napominje kako mu nije poznata povijest crkve niti njezina dobra, a zaključuje da je podignuta pobožnošću okolnih stanovnika.
Vjerojatno je to bila tek mala zavjetna kapela podignuta nakon neke od brojnih epidemija kuge. Naime, sv. Karlo Boromejski, milanski nadbiskup, istaknuo se brigom za oboljele tijekom velike epidemije kuge koja je harala krajem 16. stoljeća, a njega se kao zaštitnika od kuge počelo posvuda slaviti od 1610. godine. Tijekom idućih stotinjak godina, kapela sv. Karla postala je dotrajala te je srušena, a 1735. godine je brigom mještana i župnika Nikole Pavkovića sagrađena postojeća, nova i veća crkva.
Crkva je jednobrodna s pravokutnom apsidom i preslicom nad pročeljem, te uklesanom godinom izgradnje. Južno od ulaznih vrata crkve uklesana je škropionica na kojoj je prikazana riba i naknadno isklesan natpis koji spominje župana neke okruške bratovštine (NO(VA)K SCRIPECINI ZUPANP(OSTAVI)N.N) koji je škropionicu postavio na ovo mjesto. Smatra se da je ona pripadala opremi stare crkve sv. Teodora.
Ubrzo nakon izgradnje, nova crkva sv. Karla Boromejskog postaje župnom crkvom Okruga Gornjeg. Spominje se tada u biskupskim zapisima i velika bratovština (Scuolagrande) sv. Karla, koja se, kao i crkva, održavala od skromnih prihoda vina, ječma, sira i trećine količine maslinovog ulja, koje je okolno stanovništvo radilo na blagdan sv. Karla (3. studenog).
Na glavnom, drvenom i rezbarenom oltaru, stoji slika nepoznatog autora s prikazom Gospe od Karmela sa sv. Ivanom, sv. Lovrom i sv. Karlom Boromejskim. Datira se u vrijeme izgradnje nove crkve. Kult Gospe Karmelske, zaštitnice mira, slavi se diljem Dalmacije još od kraja 17. stoljeća, nakon velikih ratova s Turcima, kao zahvala za ratne uspjehe i postignuti mir. Općenito, sređene povijesne prilike koje su nastupile nakon Kandijskog rata, odrazile su se kao u slučaju crkve sv. Karla Boromejskog, u preinačenju i opremanju mnogih čiovskih crkava.
KAMENI SVJEDOK PUSTINJAČKE TRADICIJE NA ČIOVU.
Crkva sv. Ivana Krstitelja nalazi se u Okrugu Donjem, smještena uz stari put koji vodi do obale, do lučice nazvane Stari porat. Dalje prema jugu taj se put račvao prema starom selu Okrug Gornji i prema bunaru zvanom Šepurina, kojim se stanovništvo Okruga Donjeg stoljećima služilo kao jednim od izvora vode. Zapadno od crkve razabiru se još tri skupine kamenih kuća, koje su činile jezgru starog sela Okruga Donjeg.
Nije poznato kada je crkva podignuta - pretpostavlja se tijekom 16. stoljeća, kada se intenzivno napučuju čiovska sela. Crkvu sv. Ivana Krstitelja spominje trogirski povjesničar Pavao Andreis u drugoj polovini 17. stoljeća, zabilježivši da se nalazi u selu Okrug (Ocruch) te da su ju podigli okolni stanovnici. Prostor oko crkve korišten je još u 19. stoljeću kao groblje.
Crkva je jednobrodna građevina s pravokutnom apsidom. Nad ulaznim vratima nalaze se profilirani nadvratnik, prozorska ruža i preslica kasnorenesansnih stilskih obilježja.
Posvećenje crkve sv. Ivanu Krstitelju, svecu pustinjaku, može se protumačiti u kontekstu pustinjačke tradicije izuzetno prisutne na otoku Čiovu. Naime, pustinjaštvo je ondje započelo još u prvim stoljećima kršćanstva, a zadržalo se do kasno u novi vijek.
U UVALI KANCELIROVAC – NEKADAŠNJA OSMATRAČNICA NA STIJENAMA.
U dnu uvale Kancelirovac, dvjestotinjak metara od mora, stoje ruševine stare kule/kaštela podignutog na stijenama (taj položaj stanovništvo naziva Pod polaču). Kula je pripadala redovnicima benediktinskog samostana sv. Ivana Krstitelja iz Trogira, a oni su ondje, kao i na brojnim drugim imanjima koje su posjedovali uokolo Trogira, boravili tek povremeno, za vrijeme sezonskih radova na zemlji, žetve ili lova. Kula je bila korištena kao povremeno mjesto stanovanja, ali i kao osmatračnica s koje se moglo nadzirati okolna zemljišta. Izgrađena je od velikih, grubo klesanih kamenih kvadara, kakvi su svojstveni romaničkom razdoblju, a na razini prvog kata otvorena je velikim lučnim prozorima. Uz kulu su u austrijskom katastru 1830-tih godina zabilježene i neke popratne gradnje, od kojih danas više nema nikakvog traga.
Moguće je ovaj osamljeni, ali dobro zaštićeni položaj, poput redovničkog imanja na nedalekom otočiću Fumiji, starokršćansko pustinjačko mjesto koje su potom naslijedili trogirski benediktinci. Zapadni rt na prilazu uvali Kancelirovac, koji se danas naziva Troglavice, nazivao se nekoć prema kuli Rt sv. Ivana (Punta S.Giovanni).
I OSTACI BENEDIKTINSKOG SAMOSTANA – MJESTO VRLO RANE POJAVE PUSTINJAŠTVA.
Otočić Fumija udaljen je tek tristotinjak metara od jugozapadne obale Čiova. Ime otoka dolazi od sv. Eufemije, titulara ranokršćanske crkve i samostana čije se ruševinu još razabiru.
Fumija je mjesto vrlo rane pojave pustinjaštva, gdje su potom došli trogirski benediktinci samostana sv. Ivana. Oni su ondje imali gospodarski posjed s crkvom, te su boravili na otoku povremeno, tijekom poljoprivrednih radova i sezone izlova ribe. Trogirski su benediktinci, veliki zemljoposjednici, imali brojna imanja na trogirskom teritoriju – primjerice, na obližnjem otočiću Kraljevcu, kao i na samom Čiovu, u uvali Kancelirovac.
Nasuprot otočića Fumije, uvala je Duga, sigurno zaklonište i sidrište za lađe, a nedaleko od nje je veliki bunar nad izvorom vode zvan Šepurina. Na samoj Fumiji nalazi se jedna pećina u kojoj se također sakupljala voda, te manje plodne površine, pa je ovo mjesto bilo itekako pogodno za organiziranje redovničkog života.
Samostan na Fumiji treba pridružiti nizu starokršćanskih crkava koje su nastale u sigurnim uvalama i sidrištima otočića ili pak uz unutrašnja plodna otočna polja, a služile su i za nadzor i kao važne postaje tijekom plovidbe.
Brojni nalazi antičke keramike i amfora uz obalu otoka Fumije, otvaraju pretpostavku da je ova redovnička nastamba nastala na temeljima neke rimske gospodarske vile.
Ruševine ranokršćanske crkve nalaze se na južnoj strani otočića. Sačuvani su i okolni zidovi, ostaci skromnog samostana uz koji je stajala i cisterna. Pronađeni su, također, i ostaci ranokršćanskog namještaja.
U UVALI PANTERA - OSTACI LADANJSKO-GOSPODARSKOG SKLOPA IZ 1650.
Na ulazu u uvalu Pantera još strše ruševine ljetnikovca starog, izumrlog trogirskog patricijskog roda Racetini. Danas se ova uvala prema njihovu imenu češće naziva Racetinovac. Duboka i plitka, izuzetno dobro zaštićena uvala Pantera, pružala je itekako atraktivan položaj za nastanjivanje i gospodarsko korištenje.
Od kraja 15. stoljeća nadalje, prebacivanjem gospodarskog i privrednog težišta s kopna, koje je ugroženo ratnim okolnostima, pojedine plemićke obitelji na otoku Čiovo podižu svoje ljetnikovce s cisternama i obiteljskim kapelama, smještene uglavnom uz samu obalu, na osamljenim mjestima. Do danas se sačuvao jedino ovaj ljetnikovac.
Ladanjsko-gospodarski sklop podignut je, pisao je Pavao Andreis, 1650. godine. Činile su ga jednokatnica, kapela, cisterna, štala i dvorište. U začelju su još sačuvane terase nekoć kultiviranog vrta i voćnjaka, a nedaleko je bilo guvno - prostor za mlaćenje žita. Kapela sa svodom, prislonjena uz kuću, posvećena je sv. Antunu Opatu, pustinjaku, zaštitniku životinja i poljoprivrede, ali i zaštitniku od bolesti. Štovanje njegova kulta može se ovdje protumačiti kao njegovanje prastare čiovske tradicije pustinjaštva, ali i u kontekstu održavanja okolnog obiteljskog gospodarskog posjeda, koji je u ovom zaštićenom ambijentu, pored poljoprivrede, pružao i mogućnost bavljenja ribolovom i branjem soli.
